Karakteristike biometana čine ga gotovo blizancem prirodnog plina. Međutim, biometan se održivo proizvodi od biogenog otpada: primjerice otpada iz hrane, oštećenog drva, mulja iz kanalizacije ili gnoja iz poljoprivredne industrije koji se fermentacijom prerađuju u sirovi bioplin. On se tada može unositi u postojeće plinske mreže u obliku biometana. Električna energija potrebna je samo za upravljanje postrojenjem. Dodatna prednost je to što stvorena vrijednost ostaje specijaliziranim poljoprivrednicima ili reciklažnim objektima u regiji.

Svi plinski kondenzacijski kotlovi tvrtke Hoval mogu već sada raditi s do 100% biometana. Ako biometan čini barem polovicu smjese plinova, CO2 emisija smanjuje se za 30% - bez dodatnih kapitalnih ulaganja. Općenito, kombinacija elektrifikacije i regenerativnih plinovitih izvora energije najodrživiji je pristup grijanju u budućnosti. Razlog tome je što bi dramatično povećanje uporabe električne energije rezultiralo velikom ekspanzijom elektrana i električne mreže, dok se kod zelenog plina postojeća infrastruktura može koristiti ili prilagoditi uz relativno niske troškove.

Vodik ima ključnu ulogu u prijelazu energije. Kemijski element H2 prisutan je u gotovo neograničenom obilju na našem plavom planetu, a nakon izgaranja praktički ostaje samo vodena para. Međutim, ekološki otisak ovog izvora energije određen je načinom proizvodnje. Plin se može proizvesti samo na CO2 neutralan način uz elektrolizu koristeći električnu energiju iz održivih izvora, dok "sivi" vodik zapravo povećava efekt staklenika.

Stoga se H2 kategorizira na sljedeće načine:

• Zeleni vodik: proizvodi se od vode + viška zelene električne energije
• Plavi vodik: proizveden od metana + viška zelene električne energije
• Sivi vodik: proizveden od metana + električne energije iz fosilnih goriva