Tradicionalni proces projektiranja temelji se na dugoročnoj suradnji arhitekta i investitora, tijekom koje se odabire oblik, vrsta i veličina zgrade, kao i građevinski materijal.

Arhitekt također definira početne pretpostavke vezane uz zgrade sustava - na primjer, određuje lokaciju kotlovnice, generatora topline, tehničke prostorije za ventilacijske jedinice, dimnjake, ventilacijske vertikale i trase.

Projektanti zgrade, koji dobivaju nacrt zgrade, susreću se ponekad s krutim zahtjevima arhitekata. Takvi zahtjevi su često izvor nesporazuma koji proizlazi iz pogrešnog određivanja potrebnog prostora za različite funkcionalne cjeline (strojarnice, sanitarni čvor, grijanje/hlađenje/ventilacija i elektro-energetika).

U završnoj fazi projektiranja, strukovni projektanti pojedinih sustava provjeravaju da li površina ili visina tehničke prostorije zadovoljava tehničke propise. Ponekad dimenzije ili položaj instalacijskih trasa i vertikala onemogućuje samu instalaciju cjevovoda, pa to dovodi do promjene (prethodno) predviđenih ruta.

Uz BIM tehnologiju, dobiveni modeli mogu se koristiti za izračune, simulacije, analize i izvješća - koja omogućuje provjeru modela prije stvarne izrade. Jedan od primjera može biti građevinska izolacija - što je rezultat promjene debljina stiropora na svim vanjskim zidovima za (+)2 cm ili što ako se zamijene svi dvostruki prozori s trostrukim i to 20% većih dimenzija?

Usvajanjem BIM-a lako se prate promjene troškova materijala i rada, terminskih planova izgradnje, toplinskih gubitaka/dobitaka ili procijenjenih troškove održavanja. Kada govorimo o BIM tehnologiji, treba posebno naglasiti multidisciplinarnu suradnju - svi sudionici rade istovremeno na stvaranju digitalnog modela te mogu vidjeti promjene i napredak ostalih projektnih timova.